Letters to me...

    I came out in the dark. Only one line was separating me from the life I had and will have.     While I was walking on that line the rain poured down on me. And I remembered. I remembered it all. It was clear as the water. I knew what I had and lost for the first time in a long time. 

    I let the rain flow over me. It was relieving. It gave me security, 'cause it all started underneath the rain. 'Cause then I have realised I have found something worth living for and making effort for, and now It all became real, again. I was no longer ignorant. I finally found MYSELF.

    Walking is a life game. While I was going through the dark, I kept going, and I came to hell, but that wasn't enough. I went further. I went deeper. I wanted to suffer for everything I did. So I fell. I fell on my knees. And another rain started to pour. It was my heart. I'm not sure if the tears were red or black. But for the first time in a long time I felt like I was walking on my own. So I stopped.

    Everything that I could remember was him. Not the words, not his smile, or the way he touches me, but him. I finally figured out that he is what I need. No, I don't think he is perfect, ofcourse he is not, but am I? Are you?

    ~ Hi - I said to my Heart.

    ~ Hello - it answered, with a weak voice.

    ~ You lost him, didn't you? 

    ~ No, no I didn't.

    ~ Then, why are you crying? - I asked with doubt.

    ~ Because we lost ourselves.

    Through time, people get used to being together. And having one another. They get used to telling sweet little white lies to one another. They get used to say I LOVE YOU, without sometimes meaning it. But what they are never going to get used to is being without each other.

    People usually say: ''It wasn't the right time.'' ... or... ''It wasn't meant to be.'' ... But what if it was and we didn't know how to BE or use that time? What happens then? Do we accept it? Do we end it? Or can we BE? Can we just BE?

    Words can be hurtful. They just pop out of your mouth, and get into ones soul and sticks there. Why do we have to talk? Why do we have to experience that pain? But on the other hand, that pain teaches us... It makes us learn who we are on the inside and who we want to be later.

    ~ Is it over? - Heart asked.

    ~ What? 

    ~ Our love... 

    ~ No. - I said without a doubt.

    It was a strong power. It lifted us high, and has let us fall very low. But it was, and it is a Strong Power, and powers don't just disappear. They stay with us forever, regardless if they are being used or not.

    ~ Can I go back, and fix what I did? - I asked with tears in my eyes.

    ~ No, no you can't.

    ~ But why? I know I can fix it, I would do it different this time.

    ~ Because everything you did, was because you felt that power. Everything you did, you did because you didn't know how to do it differently, but know, know that you did it only because of love, only because you wanted the best for one another, only because everything you did, and the way you did it was 'cause of the POWER you two shared.

U poslednje vreme, hvalila sam se prijateljicama kako se moj dečko i ja više ne svađamo, kako smo prešli tu fazu, i kako nam je sada idealno u vezi. I sve više mislim, da sam možda nekako sve to urekla. 

Proteklih par meseci smo se svađali kao pas i mačka. On se drao, ja sam se drala, spuštao mi je slušalicu i nismo mogli da spavamo ni on ni ja. Pa se pomirimo, i onda sve ispočetka. A onda, onda je došao miran period. Izgledalo je kao da smo shvatili šta smo stvarno jedno drugom, koliko se cenimo, i to je prestalo. Ali ja sam žena. Imam PMS. Ma sigurno me razumete. Kreću hormoni da rade, da divljaju ustvari. A nekad mi ni on ne treba da bih izgovorila reči zbog kojih znam da ću se pokajati kad tad.

Ponekad stvarno ne znam da se kontrolišem. Kažem i šta mislim i šta ne mislim, ili kažem sve pogrešno i ne ispadne onako kako sam želela. To me još više iznervira, i onda krene bujica reči i rečenica, za koje nisam ni bila sigurna da postoje u mojoj ludoj glavi.

On uspe da me povredi bez ijedne reči. Kada čujem ton njegovog glasa, ja bih da zaplačem. Ali ne svaki ton... Ima i onih lepih. Kada izgovara moje ime. Kada mi kaže da me voli, i ja sam sigurna da to stvarno misli. Kada je povređen. Ali kada je iznerviran, sve što izađe iz njegovih usana boli. Probada mi srce kao nož sa hiljadu oštrica. Samo bih da zaplačem, ali se kontrolišem, pošto znam da neće razumeti. 

Ne zna da plačem čitavu noć nakon svađe. Ne shvata da te suze nisu da bi se on pokajao ili nešto slično, nego zato što mi je teško. Kada mi je jednom rekao: '' Ne zanima me što plačeš. Plači koliko hoćeš!'' slomio mi je srce. I sada, svaki put kada znam da ću zaplakati pokušavam da se smirim, da podignem nos i pravim se da me ništa nije povredilo ili uvredilo. Pravim se kao da se ništa nije desilo i menjam temu. Razlog je jednostavan. Ne želim više da zna kada me povredi. Kada nauči da ceni moje suze, tada će moći da ih vidi i da shvati zašto ustvari i teku. Naučiće da me uteši kad mi je teško, a ne da me uništava još više uvredama. Ne, ja ne kukam, ali znam da dramim, i to nije isto...

Ljubav koja je usmerena ka njemu je nestvarna, i nekako je teško da to uopšte sročim u rečenicu. Baš zato mi nikada ne uspeva da promenim iz 'volim te više od života' u nešto više. Pošto ne postoji nešto više.

Do skoro nisam znala da cenim život, i uzimala sam ga zdravo za gotovo. Ali sada kada sam naučila koliko je vredan, i koliko je jedan, želela bih da shvati šta je to što mi je on. Čitav svet.

Ponekad sam teška kao olovo. Previše pričam, znam i da slažem, ma svašta nešto, ali on zna da trpi. Zna da me voli i to je ono što nas čini 'NAMA'. 

Upoznali smo se na veoma čudan način, ne možete ni da zamislite. Svideo mi se na prvi pogled. Bila sam ljubomorna kada pogleda neku drugu, a kamoli kada izlazi sa nekim drugim, a tu nisam ja. Hah. Pa bila sam opčinjena njime. A onda smo krenuli da pričamo, krenula sam da se otvaram, da mu dozvoljavam da mi priđe i uđe u srce, i gde smo sada? Skoro će godinu dana naše veze. A verujem, da je u ''stvarnom'' životu prošlo tek par dana! 

Da, svađamo se, da mirimo se, da volimo se, a nekada čak i pomalo mrzimo. Ali to je valjda i suština? Sa kim ću deliti sve, ako ne sa njim? Ma koliko mi bili različiti, i totalno dva sveta, povezani...ni sa čim, povezani smo mi. Dan bez njega? Okej, preživela bih... Nedelju dana? Hmm, malo teže. Ali mesec ili godina bez njega su kao šuma u kojoj nikada ne dođe ni kap kiše. Suši se i vene.  

Svima se dešava da ponekad ne razmisle pre nego što izgovore nešto. Često se te reči ni ne mogu povući. Ali ako imamo nekoga ko je vredan da se trudimo i te bolne reči ne izgovaramo, pa što da ne pokušamo, i uložimo samo malo truda, isplatiće se, zar ne?